Nekada smo nekoga prestali pratiti, a onda smo ga počeli javno prozivati. Danas mu možemo pronaći poslodavca, klijente i poslovne partnere. Možemo napraviti njihov popis. Možemo pozvati stotine drugih ljudi da im se jave. Možemo tražiti raskid ugovora. Možemo pratiti tko je suradnju prekinuo, a tko još nije.

I sve to možemo napraviti bez da smo ikada upoznali osobu čiji prihod pokušavamo ugasiti. Je li to još uvijek samo cancel kultura ili smo došli do nečeg novog: ekonomskog cancela?

A ako je cilj organizirane akcije svjesno ugroziti nečiju mogućnost zarađivanja, moramo postaviti još neugodnije pitanje: 

Može li ekonomski cancel postati oblik ekonomskog nasilja?

Što je uopće ekonomsko nasilje?

Termin nije nešto što smo upravo izmislili za potrebe ovog članka.

Europski institut za ravnopravnost spolova ekonomsko nasilje definira kao ponašanje koje pojedincu uzrokuje ekonomsku štetu. Među njegovim oblicima navodi ekonomsku kontrolu, eksploataciju i ekonomsku sabotažu. 

UN Women pod ekonomskim nasiljem, osobito u kontekstu partnerskog i obiteljskog nasilja, govori o kontroli financijskih resursa, uskraćivanju pristupa novcu te onemogućavanju obrazovanja ili zaposlenja. 

Dakle, trebamo biti precizni. Cancel kultura nije automatski ekonomsko nasilje. Bojkot nije automatski nasilje. Odluka potrošača da više nešto ne kupuje nije nasilje. Kritika nije nasilje. Ali što se događa kada cilj više nije izraziti vlastiti stav, nego organizirano spriječiti drugu osobu da zarađuje. Tu granica postaje puno zanimljivija.

Imamo pravo ne dati nekome svoj novac

Naravno da imamo. Ako mi se ne sviđa ono što neka osoba predstavlja, ne moram je pratiti. Ako se ne slažem s vrijednostima nekog brenda, ne moram ga kupovati. Ako kompanija odabere ambasadora čije ponašanje smatram neprihvatljivim, imam pravo reći: zbog toga više ne želim biti vaš kupac.

To je potrošačka sloboda. Ali postoji velika razlika između: „Ja ti više neću dati svoj novac“ i: „Potrudit ću se da ti više nitko ne daje novac“.

U toj jednoj rečenici možda leži cijela razlika između bojkota i ekonomskog cancela.

Kada prestajemo biti potrošači i postajemo egzekutori?

Zamislimo situaciju u kojoj netko napravi pogrešku. Internet reagira, osoba se ispriča, ali to više nije dovoljno. Netko pronađe popis njezinih klijenata. Netko drugi pronađe njihove e-mail adrese. Treći napiše predložak poruke. Četvrti pozove tisuće ljudi da ga šalju. Zatim se javno prati koja je kompanija reagirala, a koja nije. Koja je prekinula suradnju, a koja još uvijek nije.

U jednom trenutku cilj više nije osvijestiti problem. Cilj postaje proizvesti ekonomsku posljedicu. I upravo tu vrijedi stati. Jer ako organizirana skupina ljudi svjesno pokušava drugoj osobi oduzeti izvore prihoda, što je to?

Aktivizam? Bojkot? Društvena odgovornost? Digitalna osveta? Ekonomska sabotaža? Ili nešto za što još nemamo dovoljno dobar naziv? Je li to krađa? Ne. Barem ne u pravnom smislu samo zato što je netko zbog javnog pritiska izgubio prihod. Nitko vam nije uzeo novac s računa. No, je li gubitak mogućnosti da zaradiš novac manje ozbiljan samo zato što ti novac nije fizički oduzet? Ako nekome uništimo poslovni prostor, razumijemo da smo mu nanijeli ekonomsku štetu. Ako mu ukrademo opremu, također.

No, digitalno doba otvorilo je potpuno novu mogućnost. Ne moramo dirnuti njegovu imovinu. Možemo napasti njegovu reputaciju, a reputacija je danas mnogim ljudima poslovna imovina.

Je li to kazneno djelo? Ni ovdje odgovor nije jednostavno da. Organizirani bojkot ili kontaktiranje kompanije samo po sebi nije kazneno djelo, ali način na koji se kampanja provodi može prijeći neke pravne granice.

Hrvatski Kazneni zakon, primjerice, posebno poznaje prijetnju i nametljivo ponašanje. Zanimljivo, kod težeg oblika prijetnje zakon izričito spominje prijetnju uništenjem nečijeg društvenog položaja ili materijalnog opstanka. 

To, naravno, ne znači da je poziv na bojkot time automatski postao kazneno djelo. Nije, ali pokazuje nešto važno: pravni sustav prepoznaje da napad na nečiji materijalni opstanak može biti ozbiljna stvar.

A ako se uz ekonomsku kampanju pojave ozbiljne prijetnje, dugotrajno zastrašivanje ili drugi oblici protupravnog ponašanja, više ne govorimo samo o tome je li nešto „ružan komentar na internetu“. Konkretne okolnosti postaju pravno važne. 

Nešto može biti legalno i istovremeno moralno vrlo upitno. I obrnuto. Pravo na bojkot ne znači da je svaki bojkot pravedan. Pravo na kritiku ne znači da je svaka kritika proporcionalna. Pravo da kontaktiramo kompaniju ne znači da se nikada ne trebamo zapitati zašto to radimo. Upravo zato ekonomski cancel otvara pitanje koje zakon ne može riješiti umjesto nas:

Koliku ekonomsku kaznu zaslužuje jedna ljudska pogreška?

Sto eura? Jedna kampanja? Jedan klijent? Cijeli posao? Karijera? Godina bez prihoda? Zauvijek? Tko određuje kaznu? Internet nema sud, ali ima presudu. U pravnom sustavu postoje činjenice, postoji obrana, proporcionalnost, kazna. I postoji trenutak kada je kazna izvršena.

Internet nema ništa od toga. Nema suca. Nema dokaznog postupka. Nema obveze saslušati drugu stranu. Nema jedinstvene kazne. I, možda najvažnije, nema trenutka u kojem netko može reći: Kazna je odslužena. Screenshot ostaje, Google ostaje, komentari ostaju. I svaki novi poslovni partner može ponovno dobiti istu poruku.

A što ako je osoba stvarno napravila nešto strašno? Onda posljedice mogu biti potpuno opravdane. Cancel kultura nije nastala ni iz čega. Javni pritisak razotkrio je ponašanja koja su se desetljećima tolerirala upravo zato što su počinitelji imali moć. Potrošači su natjerali kompanije da zauzmu stav. Žrtve su dobile platformu koju prije nisu imale. 

Ponekad je ekonomski pritisak jedini jezik koji velike organizacije razumiju. Zato ovo nije poziv da nikada nikoga ne bojkotiramo. Upravo suprotno. Ovo je poziv da razlikujemo odgovornost od uništenja. Jer nije isto godinama sustavno nanositi štetu drugim ljudima i napraviti jednu pogrešku. Nije isto odbiti odgovornost i iskreno se ispričati. Nije isto tražiti promjenu ponašanja i tražiti nečiju ekonomsku propast.

A možda je upravo namjera granica

Možda pitanje nije: „Jesam li poslala mail njegovom sponzoru?“ Možda je pitanje: „Što želim postići tim mailom?“ Želim li da kompanija zna nešto što smatram važnim? Želim li promjenu? Želim li odgovornost? Ili želim da osoba ostane bez posla?

Jer ako je moj konačni cilj da čovjek kojeg nikada nisam upoznala više ne može zarađivati, onda možda više ne govorimo samo o tome što je ta osoba napravila. Vrijedi početi govoriti i o tome što radimo mi.

Primjer svega je i da od 6. rujna, originalni subreddit r/Kokosinjac više nije dostupan. Izravni pristup stranici sada vraća 404, a sad je otvoren novi subreddit r/KokosinjacCro. Novi moderatori pišu da je stari subreddit imao ponavljana kršenja Redditovih pravila te da na novom neće dopuštati prijetnje, doxxing, uznemiravanje ni organizirano targetiranje ljudi. Posebno eksplicitno navode da se korisnike ne smije pozivati da nekome šalju poruke, komentiraju na profilima, prijavljuju profile ili organizirano napadaju osobu.

I sad dolazi najzanimljiviji dio: korisnici novog subreddita sami povezuju nestanak starog Kokošinjca s intenzitetom Meri Banovac kampanje. Jedan korisnik doslovno tvrdi da je subreddit nestao jer su pretjerali s Meri Banovac, a u drugoj raspravi se spominje tvrdnja da su je „uspješno cancellali“. To je, naravno, njihova interpretacija, ne potvrđeni razlog Redditove odluke. Reddit zasad nije javno objavio da je Meri bila razlog uklanjanja zajednice.

Nova moć publike traži i novu odgovornost publike

Godinama govorimo influencerima, kompanijama, medijima i javnim osobama: S velikim dosegom dolazi velika odgovornost. To je točno, ali danas i publika ima doseg. Tisuću ljudi organiziranih na jednoj platformi ima moć. Deset tisuća mailova ima moć. Stotine komentara ispod profila kompanije imaju moć. Organizirani bojkot ima moć.

A ako vjerujemo da moć uvijek mora dolaziti s odgovornošću, onda to pravilo ne može vrijediti samo za one koje pratimo. Mora vrijediti i za nas. Jer možda smo ušli u novu fazu cancel kulture. Fazu u kojoj više ne pokušavamo samo nekome oduzeti reputaciju. Možemo mu pokušati oduzeti egzistenciju.

I zato je vrijeme da postavimo pitanje koje će vjerojatno biti sve važnije: Kada ekonomski pritisak prestaje biti legitimna posljedica nečijeg ponašanja, a počinje nalikovati ekonomskom nasilju? Možda još nemamo jednostavan odgovor, ali krajnje je vrijeme da počnemo razgovarati o njemu.

Izvor naslovne fotografije: Pexels