Ljeto je još uvijek tu. Sunce prži, a hrvatske plaže postaju ono što su svake godine: velika društvena pozornica na kojoj se, osim kvalitete kave iz beach bara i temperature mora, testiraju i naše granice pristojnosti.

Koliko je premalo kupaćeg kostima? Jesu li tange sasvim normalan izbor ili malo too much? Je li toples sloboda ili bezobrazluk?

I zašto se žena koja skine gornji dio bikinija još uvijek može pretvoriti u glavnu temu tuđeg dana?

Što će reći ljudi?

Zanimljivo je da Hrvatska nije zemlja kojoj je golotinja potpuno strana. Imamo dugu naturističku tradiciju, FKK plaže i kampove, a turizam nam desetljećima prodaje upravo onu vrstu slobode koja dolazi uz ideju da na moru ne vrijede svakodnevna pravila.

Ipak, čim se žensko tijelo pojavi malo izvan očekivanog dress codea, kao da se negdje u pozadini oglasi mali društveni alarm. Dobro, ali što će reći ljudi?

U svemu tome, jeste li se zapitali zašto nas još uvijek toliko zanima što druga odrasla osoba radi sa svojim tijelom na plaži?

Je li toples u Hrvatskoj uopće zabranjen?

Prije nego što krenemo u društvenu filozofiju bikinija, treba riješiti jednu važnu stvar: toples u Hrvatskoj nije općenito zakonom zabranjen.

Hrvatski Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira propisuje prekršaj za ponašanje na javnom mjestu kojim se vrijeđaju ili omalovažavaju moralni osjećaji građana, ali sama činjenica da žena na plaži ne nosi gornji dio bikinija nije automatski jednaka takvom prekršaju.

Osim toga, pravila se mogu razlikovati ovisno o lokalnim odlukama. Pula je, primjerice, prilikom donošenja Odluke o redu na pomorskom dobru posebno razjasnila upravo pitanje toplesa. Grad je objavio da je zabranjeno kretanje, boravak i sunčanje u cijelosti bez kupaćeg kostima, dok toples nije uključen u tu zabranu.

Dakle, nije baš toliko jednostavno kao što često zvuči u ljetnim raspravama. Toples nije zabranjen, ali to ne znači ni da je svugdje sve dopušteno. Lokalne odluke, posebna pravila pojedinih prostora i razlika između plaže, javne površine i drugih zona mogu igrati ulogu.

Najbolji primjer koliko se kontekst računa je Dubrovnik, gdje je grad posebnim pravilima regulirao odijevanje u povijesnoj jezgri. Tamo je zabranjeno kretati se bez odjeće, dijela odjeće ili u kupaćem kostimu. To, naravno, nije isto što i pravilo na plaži.

Dakle, biti u toplesu na plaži i hodati kroz povijesnu jezgru Dubrovnika u kupaćem kostimu nisu ista stvar. Što je, zapravo, prilično logično. Plaža je plaža. Povijesna jezgra je povijesna jezgra. No, unatoč tome, bikini nije univerzalna valuta pristojnosti.

Ako nije zabranjeno, zašto se i dalje smatra neprimjerenim?

Tu počinje puno zanimljiviji dio priče jer zakon nije jedina stvar koja određuje kako se ponašamo. Postoje i nepisana pravila, a upravo su ona često najmoćnija.

Možete zakonski imati pravo skinuti gornji dio bikinija, ali to ne znači da nećete osjetiti poglede ili čuti komentar ili primijetiti da se netko kraj vas počeo ponašati kao da ste upravo prekršili međunarodni sporazum.

To je zato što se odjeća nikada ne doživljava samo kao odjeća. Ona šalje poruke o tome tko smo, kako želimo biti viđeni i što društvo smatra prihvatljivim. A žensko tijelo u toj priči ima posebno težak zadatak. Treba biti dovoljno seksi, ali ne previše. Dovoljno njegovo, ali ne previše dostupno. Dovoljno golo da izgleda kao ljeto, ali ne toliko golo da netko može reći da provocira.

Ukratko, tijelo može biti izloženo, samo treba paziti da ne prijeđe zamišljenu granicu koju nitko nije sasvim jasno nacrtao.

Žensko tijelo na plaži nikada nije samo tijelo

Ovdje ulazimo u nešto što istraživanja o tijelu i plaži već godinama pokazuju: plaža nije samo prostor odmora. Ona je i prostor promatranja.

Jedno istraživanje objavljeno u Annals of Tourism Research analiziralo je način na koji se prikazuje beach body i zaključilo da su dominantne reprezentacije ženskog tijela na plaži usko povezane s normativnom slikom mladog, vitkog i preplanulog tijela. Autori pritom naglašavaju da plaža nije nužno prostor potpunog opuštanja za žene, nego mjesto u kojem se tijelo istovremeno pokazuje, promatra i procjenjuje.

Druga istraživanja idu još dalje. Primjerice, istraživanje provedeno na ženama u Australiji pokazalo je da žene plažu doživljavaju kao prostor u kojem su njihova tijela posebno u prvom planu, između osjećaja ponosa i srama, dok se prije odlaska na plažu često provodi svojevrsni fizički i emocionalni rad na tijelu.

Dakle, odlazak na plažu ponekad nije samo: “Idem se okupati.”, nego “Kako izgledam?”, “Je li mi trbuh dovoljno ravan?”, “Jesu li mi noge dovoljno dobre?”, “Hoću li sresti nekoga?”, “Hoće li me netko fotografirati?”, “Jesam li previše pokrivena?”, "Jesam li premalo pokrivena?"

I odjednom je odlazak na more dobio više mentalnih zadataka nego prosječan ponedjeljak na poslu.

Na Instagramu može sve, na plaži ipak moramo biti pristojne

Tu dolazimo do jednog posebno zanimljivog paradoksa naše generacije.

Žensko tijelo nikada nije bilo toliko vidljivo. Instagram, TikTok, kampanje kupaćih kostima, reality emisije, influenceri, celebrity kultura golih ramena, dekoltea, stražnjica i bikinija ima posvuda. Ali postoji razlika između tijela koje gledamo kao sadržaj i tijela koje se nalazi fizički pokraj nas.

Kad je žena na ekranu, ona postaje slika. Kad žena u toplesu leži nekoliko metara od nas na plaži, odjednom postaje društvena situacija.

I tu se aktiviraju sva ona nepisana pravila koja inače ne primjećujemo. Tko smije biti golišav? Koliko? Pred kim? U kojem prostoru? I zašto?

Istraživanja o seksualnoj objektifikaciji pokazuju da se žensko tijelo u kulturi često promatra prvenstveno kroz seksualni izgled i privlačnost, što može imati posljedice i na način na koji žene same doživljavaju vlastito tijelo.

Zato je zanimljivo da ista osoba može dobiti desetke tisuća lajkova za fotografiju u bikiniju, a na plaži izazvati negodovanje jer je skinula njegov gornji dio.

Internet kaže: "Hot."

Susjedni ručnik kaže: "Ajde, ipak malo kulture."

Tange su možda još zanimljiviji slučaj

Toples je barem jasno vidljiv, dok su tange puno suptilniji društveni test. Bikini može biti malen, ali dok god pokriva ono što društvo smatra minimalnim standardom, prolazi. Tange pomiču granicu i tu ponovno nije toliko riječ o funkciji odjevnog predmeta koliko o njegovom značenju.

Zašto je stražnjica u tangama seksualna, dok je ista stražnjica u klasičnom bikiniju odjednom sasvim obična?

Koliko centimetara materijala zapravo mijenja moralnu vrijednost osobe Odgovor je, naravno, nimalo, ali svejedno mijenja našu percepciju. A percepcija je često puno jača od logike.

Istraživanja o društvenom prosuđivanju seksualiziranog odijevanja pokazuju da se žene mogu negativno vrednovati upravo na temelju odjeće koja se interpretira kao seksualno sugestivna. Drugim riječima, žena ne mora ništa napraviti. Dovoljno je da obuče određenu stvar i društvo će joj vrlo brzo napisati priču.

Zašto muškarac bez majice nije seksualna provokacija?

Muškarac skine majicu, a nitko ne organizira okrugli stol. Žena skine gornji dio bikinija i odjednom imamo društveni eksperiment.

Naravno, razlika je djelomično povijesna i kulturna. Ženske grudi u zapadnim kulturama imaju snažno seksualizirano značenje koje muški torzo uglavnom nema. Ali upravo zato vrijedi postaviti pitanje zašto smo prihvatili da je žensko tijelo javno problematičnije od muškog?

Ne mora odgovor biti da svi trebamo biti goli. Možemo sasvim legitimno voljeti kupaći kostim, voljeti biti pokriveni i smatrati da određeni prostori imaju svoja pravila. Ali postoji razlika između: “Ja ne bih to nosila.” i: "Ti to ne bi smjela nositi."

To su dvije potpuno različite rečenice. Prva govori o osobnom ukusu. Druga govori o kontroli tuđeg tijela.

Plaža nije mjesto za moralnu policiju

Postoji, naravno, jedna stvar koju vrijedi naglasiti: pravo na osobnu slobodu ne znači pravo na potpuno ignoriranje drugih ljudi. Plaža je zajednički prostor. Kao što netko ima pravo izabrati svoj kupaći kostim, tako i zajednica može određivati pravila ponašanja na određenim javnim prostorima. Ali ta pravila trebala bi biti jasna, razumna i jednako primjenjiva. I trebala bi razlikovati golotinju od seksualnog ponašanja. Razlikovati odjeću od uznemiravanja. Razlikovati nečiji osobni ukus od stvarnog narušavanja javnog reda.

Jer ako ćemo svaku stvar koja nam je neugledna ili neugodno ju je gledati proglasiti nepristojnom, vrlo brzo ćemo imati društvo u kojem se moral mjeri količinom centimetara tkanine. A to je prilično loš krojački kriterij za civilizaciju.

Ako baš želimo nešto regulirati ovog ljeta, možda možemo početi s jednom jednostavnom stvari: ne diraj tuđi ručnik, ne kradi tuđu hladovinu i ne bulji u tuđe tijelo.

Ostalo je, uglavnom, stvar dobrog ukusa. I možda malo više soli u moru, a malo manje soli u društvenim raspravama.

Izvor naslovne fotografije: Pexels