Promatrajući svakodnevne obaveze većine ljudi uslijed kojih zaista malotko odvaja (i ima) vrijeme za čitanje, zapitali smo se što se dogodilo s muškim piscima i čitateljima.

Ako odgovorite s nekoliko imena, vjerojatno ćete završiti s piscima poput Murakamija, Houellebecqa ili možda Johna Grishama, ako volite klasične trilere. No, problem nije samo u imenima. Problem je u tome što se književni svijet ubrzano feminizira – i to ne samo u smislu autorica, već i tema, perspektiva, pa čak i tržišta.

Jesu li muškarci prestali čitati – ili im nitko više ne piše?

Podaci su neumoljivi: žene su danas dominantna publika u svijetu knjiga. Prema istraživanju Pew Research Centra, žene u prosjeku čitaju više od muškaraca, a izdavači su se odavno prilagodili toj realnosti. Književni žanrovi koji su nekoć bili rezervirani za mušku publiku (avanturistički romani, epska znanstvena fantastika, ozbiljni filozofski traktati) polako se povlače pred dominacijom psiholoških trilera, feel-good romana i emotivno nabijenih memoara.

Sociologinja Dana Beth Weinberg već je prije desetak godina provela istraživanje koje je pokazalo da izdavači sve manje ulažu u “muške” priče, jer je publika jednostavno – nestala. Mladići ne odrastaju s knjigama u rukama. Zbog čega? Možda su krivi videoigre, TikTok, nesposobnost da se koncentriraju dulje od tri minute. No možda je problem i u tome što im nitko više ne piše nešto vrijedno čitanja.

Književna scena je postala “sigurno mjesto” – ali ne za muškarce

Dok su nekad književna djela muških autora bila surova, mračna i istraživala “velika” pitanja, danas se sve filtrira kroz prizmu političke korektnosti. Mnogi kritičari tvrde da je književnost izgubila svoju grubost i iskrenost. Hemingway bi se vjerojatno danas našao na crnoj listi izdavačkih kuća, a Bukowski bi se prodao tek u underground krugovima.

Pitanje je: pa što onda uopće ostaje? Svakako, neki autori i dalje pokušavaju pisati za mušku publiku, ali rijetko dobivaju prostor koji su nekad imali. Ako i uspiju, često su pod udarom kritika koje ih optužuju za “toksičnu muškost”, elitizam ili zastarjele poglede na svijet.

Gdje su nestali moderni muški junaci?

Nekad su dječaci odrastali uz Julesa Vernea, Dostojevskog i Hemingwayske arhetipske junake. Danas ih odgajaju YouTube algoritmi, podcasti "alpha" muškaraca i kratki, eksplozivni TikTok klipovi s teorijama zavjere, motivacijskim govorima ili "red pill" filozofijama.

Knjige su bile spor proces, putovanje kroz ideje, nijanse i perspektive. Današnji muškarci umjesto toga konzumiraju sadržaj u mikro-dozama. Umjesto jednog dubokog, misaonog urona, oni skrolaju kroz beskonačan niz savjeta, hot takeova i viralnih trendova koji traju koliko i prosječna koncentracija na ekranu – osam sekundi.

Je li problem u ponudi ili potražnji? Jesu li muškarci izgubili strpljenje za knjige ili su knjige prestale nuditi nešto što im je potrebno?

Nekad su muškarci u književnosti bili istraživači, borci, filozofi, vizionari. Danas su ili nevidljivi ili prikazani kao problem. Kulture u kojima su nastale klasične priče o junaštvu (Grčka, Rim, nordijske sage) danas bi teško mogle ponuditi nešto slično. 

Muškarci u knjigama postaju sporedni likovi ili im se pristupa s ironijom i distancom. Čak i u žanrovima u kojima su tradicionalno dominirali, poput znanstvene fantastike ili kriminalističkih romana, sve se više naglasak stavlja na introspektivne likove s “problematičnim” muškim osobinama.

Podcasti i influenceri kao novi filozofi

Nekad su muškarci formirali svoje poglede na svijet kroz knjige velikih mislilaca poput Nietzschea, Camusa ili Orwella. Danas umjesto njih dolaze Jordan Peterson, Joe Rogan, Andrew Tate, pa čak i Elon Musk, čije misli o svijetu dolaze u obliku tweetova, a ne eseja.

Podcasti su postali novi oblik intelektualne konzumacije. Dužeg su trajanja od TikToka, ali još uvijek svedeni na razgovore koje je lakše slušati nego aktivno promišljati. To nije nužno loše, ali postavlja jedno važno pitanje: što gubimo kada nestane knjiga?

Knjige su tražile introspekciju, analizu, razumijevanje suptilnosti. Podcasti i društvene mreže su brži, direktniji i često agresivniji. Oni ne nude prostor za sumnju ili argumentiranu raspravu, nego donose samo eksplicitna mišljenja u formatu koji ne ostavlja mjesta za suprotno stajalište.

Može li se muška književnost spasiti – i treba li uopće?

Naravno, ovo nije apel za povratak nekog zastarjelog, patrijarhalnog književnog kanona. Ali nije ni tekst u kojem se zagovara isključivanje jedne polovice populacije iz svijeta knjiga. Ovo je tekst u kojem se pitamo zašto se književna industrija ponaša kao da muškarci više ne čitaju, iako znamo da još uvijek postoje oni koji žele pametne, duboke, autentične priče?

Možda je rješenje u tome da muškarci ponovno počnu pisati i to ne samo knjige, nego i vlastitu budućnost kao čitatelji. Možda su samostalni autori i digitalne platforme novi put za povratak sadržaja koji im je oduzet. Jer ako muškarci u potpunosti prestanu čitati, njihovo će mjesto zauzeti algoritmi. Svjetonazor će im oblikovati oni koji najglasnije viču na internetu, oni koji imaju najbolji clickbait naslov ili viralni klip. To nije neizbježna propast, ali je ozbiljan problem. 

Ako muškarci više ne čitaju knjige koje ih izazivaju, proširuju i tjeraju na razmišljanje, što onda ostaje? Kome prepuštaju da definira što znači biti muškarac u 21. stoljeću?

Jer, ako nitko ne piše za njih, pitanje je koliko dugo će uopće ostati dio književne publike?

Izvor naslovne fotografije: Pexels