Danas, kada gotovo nitko više ne zna kako stati, Carl Honoré je čovjek koji nam govori: Stani. Duboko udahni. Pusti. 

Novinar, autor i globalni ambasador pokreta sporosti — ovaj Kanađanin britanskog šarma i meditativne pronicljivosti već više od dva desetljeća dekonstruira kulturu preopterećenosti i hiperproduktivnosti. Njegove knjige prevedene su na preko 35 jezika, a TED talkovi broje milijune pregleda. No njegova priča, kako to obično biva s velikim idejama, počela je vrlo tiho — u sobi za spavanje, čitajući priču za laku noć vlastitom sinu. Naime, želio ju je završiti što brže. I tu je otkrio moć i važnost usporavanja.

Danas, u vremenima kad se multitasking glorificira, a uspjeh mjeri brojem zakazanih sastanaka po danu, Honoré nas podsjeća da je usporavanje čin otpora, ali i luksuz koji si možemo i moramo priuštiti. Ne zato što je moderno, već zato što je nužno. 

U ovom razgovoru, a ususret konferenciji Future Tense powered by Lürssen, na kojoj ćete moći poslušati njegovo predavanje, Carl Honoré razotkriva mitove o multitaskingu, objašnjava koja filozofija je ključ istinske produktivnosti i nudi moćne izjave za razmišljanje koje će zanimati svakoga tko se želi osloboditi okova vječne užurbanosti.

I: Carl, vaš sin i njegove priče za laku noć bili su razlog zašto ste započeli pokret usporavanja. Može li se reći da vas je očinstvo doista promijenilo iz temelja?

C: Definitivno. Mala djeca su sjajni učitelji usporavanja. Oni ne znaju što je vrijeme i ne razumiju pojmove poput rasporeda, rokova ili žurbe. Zbog toga su pravi majstori življenja u trenutku. Oni su poput malih zen gurua, potpuno prisutni u sadašnjosti. Roditelju koji je stalno u brzom tempu to može biti frustrirajuće. No, roditelj koji malo uspori kako bi se uskladio s djetetovim ritmom, otkriva cijeli novi svijet ljepote, užitaka, učenja i čarolije.

Djeca nas mogu naučiti najvrjednijoj životnoj lekciji: da je tajna dobrog života u tome da stvarima koje su zaista važne damo vrijeme i pažnju koju zaslužuju.

I: Koja je najveća zabluda koju ljudi imaju o „usporavanju“?

C: Ljudi se boje da će im život promaknuti ako uspore. A istina je upravo suprotna! Život se događa ovdje i sada – i jedino usporavanjem možete ga doista živjeti punim plućima. Ako stalno jurite, samo dodirujete površinu stvari. Protrčavate kroz život umjesto da ga stvarno živite.

I: Koji je jednostavan način na koji svatko može usporiti već danas?

C: Isključite obavijesti na svom mobitelu. Ili, još bolje, potpuno ga isključite! Možete se također poigrati igrom koju zovem "Sakrij mobitel":

Zamislite razgovor između dvije osobe: prijatelja, ljubavnika, kolega, braće i sestara, roditelja i djeteta. Istraživanja pokazuju da, ako je mobitel vidljiv tijekom tog susreta, te dvije osobe vode razgovor na više površnoj razini. Mobitel ne mora ni zazvoniti, ni zavibrirati, ni zasvijetliti. Dovoljno je da se vidi i već slabi ljudsku povezanost. To znači da se isplati držati mobitele izvan vidokruga kad razgovaramo s nekim uživo. Sakrijte ih u džep, torbu ili ispod časopisa. Taj mali čin može imati veliki utjecaj na ton, dubinu i kvalitetu vašeg razgovora.

I: Koja je jedna od najvažnijih lekcija koju ste naučili prihvaćajući sporiji tempo života?

C: Da je manje zapravo više. Usporavanje znači raditi manje stvari. Naša nas kultura uvjerava da je to katastrofa, ali istina je zapravo suprotna. Danas radim manje stvari, ali im zato posvećujem vrijeme i pažnju koju zaslužuju – i zbog toga ih radim bolje i više u njima uživam. Kao rezultat toga, sretniji sam, zdraviji i imam više energije. Također imam vremena za one male trenutke koji životu daju smisao i radost – čitanje djeci, čašu vina sa suprugom, razgovor s prijateljem, zastati i promatrati prekrasan zalazak sunca. Osjećam se mnogo življe nego prije.

I: Multitasking je postao norma za mnoge. Mislite li da je uopće moguće istinski multitaskati, ili samo dijelimo svoju pažnju? Kako se to uklapa u filozofiju pokreta usporavanja?

C: Multitasking je mit. Ljudski mozak - i to uključuje i ženski mozak, nažalost - nije sposoban za multitasking. Nitko od nas (pa ni oni odrasli u digitalnom svijetu) ne može istovremeno smisleno razmišljati o više stvari. Znanost to i potvrđuje.

Ono što nazivamo "multitaskingom" zapravo to nije – to je nizanje radnji. Kada multitaskaš, zapravo stalno skačeš s jednog zadatka na drugi. Dvadeset sekundi pažnja ti je na jednom, zatim deset sekundi na drugom, pa petnaest na trećem. I, ne čudi, sve to stalno prebacivanje je zbrkano i neučinkovito – baš kako i zvuči.

Kada stalno mijenjate fokus između zadataka, češće griješite i treba vam puno više vremena, ponekad i dvostruko, nego da svaki zadatak obavite zasebno, jedan po jedan.

Multitasking samo djeluje učinkovito jer izgleda brzo, aktivno i zaposleno. Monotasking, odnosno sposobnost da se usredotočite samo na jednu stvar u jednom trenutku, daleko je razumniji i produktivniji način rada.

I: Često čujemo da je "uspjeh" povezan s napornim radom i time da radimo što više. Kako definirate uspjeh u svijetu sporijeg tempa?

C: Za mene je uspjeh živjeti život zbog kojeg jedva čekaš ustati iz kreveta ujutro i započeti dan. A mislim da je najbolji način da izgradite takav život taj da živite u skladu sa svojim ritmom, vrijednostima i interesima.

I: Za nekoga kome je teško prihvatiti ideju usporavanja jer se boji da bi ga to moglo profesionalno unazaditi, što biste savjetovali?

C: Naravno, moderno radno okruženje često od nas zahtijeva brzinu, možda čak i većinu vremena. Brzina je često prednost. Ali ne uvijek. I upravo je to ključ. Ako na poslu funkcioniraš samo u jednom načinu rada, i to u „turbo“ modu, onda ideš prema problemima. Čak i prije nego što dođe do izgaranja, plaća se određena cijena. Istraživanja iznova pokazuju da kad se stalno osjećamo požurivano, radimo više grešaka, manje smo kreativni i manje produktivni.

U svijetu ovisnom o brzini, sporost je super moć. Kada usporite, živite i radite u tempu koji vam odgovara, sve dolazi na svoje mjesto. Zdraviji ste. Potpuno ste prisutni u onome što radite. Uživanje nalazite u svakom trenutku. Jasnije pamtite stvari, umjesto da ih zaboravljate čim završe. Osjećate se povezani s ljudima do kojih vam je stalo. Kreativniji ste i znatiželjniji. Produktivniji ste na poslu. Imate vremena i prostora razmišljati o važnim pitanjima u životu. Osjećate se energično i optimistično. Osjećate se potpuno živim.

Zaključak: usporavanje neće uništiti vašu karijeru – ono će je ubrzati.

I: Izreka "vrijeme je novac" duboko je ukorijenjena u našoj kulturi. Kako biste osporili takav način razmišljanja?

C: Stara poslovica "vrijeme je novac" nije uvijek točna: vrijeme ne možete spremiti za crne dane kao što možete štedjeti kovanice u kasici. Imate samo ovaj trenutak sada; ne možeš ga sačuvati za kasnije. Zato je ključno usporiti i proživjeti ovaj trenutak u potpunosti.

Nitko ne leži na samrti, prisjeća se svog života i pomisli: "Volio bih da sam više vremena proveo zarađujući novac." Ono što ljudi tada stvarno misle je: “Volio bih da sam mudrije iskoristio svoje vrijeme.” A to znači usporiti i usmjeriti pažnju na ono što životu daje pravu radost i smisao, poput vremena provedenog s ljudima koji su nam važni.

I: Misliš li da se naša definicija "napornog rada" treba razviti kako bi bila održivija na duge staze?

C: Apsolutno. U našoj kulturi "trkača", izjednačavamo "naporno" s "brzo". To je ludost. Najbolji se posao obavlja kada mijenjamo brzine; kada se krećemo naprijed-natrag između brzog i sporog.

I: Kako usklađujete to da dopustite svojoj djeci da rastu i istražuju vlastitim tempom, a istovremeno se nosite sa zahtjevima svijeta oko sebe?

C: Ne postoji univerzalan recept za odgoj djeteta u ovom zahtjevnom svijetu. Svaki roditelj je jedinstven, svako dijete je jedinstveno, svaka obitelj je jedinstvena. Morate utišati buku i kaos koji okružuju moderno roditeljstvo i okrenuti se prema unutra. Potrebno je pažljivo slušati i promatrati svoje dijete te duboko promisliti o tome što je za njega najbolje.

I: Potičete li ih da primijene principe usporavanja?

C: Morate početi biti primjer i uzor djeci. Drugim riječima, morate usporiti sami kako biste svojoj djeci omogućili "sporo" djetinjstvo.

Također, trebate poticati faze usporavanja kod svoje djece. To znači razgovarati, od malih nogu, o pritiscima da sve rade brzo i da budu stalno zauzeti te zašto je smisleno usporiti. To znači pronalaziti vrijeme i aktivnosti u njihovom rasporedu koje su usmjerene na usporavanje.

I: Kao autor knjiga i novinar (čiji raspored rada je, vjerujem, pomalo izazovan), kako mislite da kultura "hustlea" i stalne aktivnosti utječu na naše mentalno i emocionalno zdravlje, a također i na produktivnost (koja je još bolja kad prihvatimo faze usporavanja)?

C: Usporavanje na poslu može biti teško. U kulturi koja cijeni užurbanost, čak i samo udaljavanje od stola može se činiti kao čin predaje ili izdaje.

Ipak, studije potvrđuju ono što svi znamo iz iskustva: ljudi mogu raditi samo određeno vrijeme prije nego što njihovo zdravlje i produktivnost počnu opadati. Nismo strojevi, ni algoritmi. Potrebni su nam odmori da napunimo tijelo i um.

U svijetu ovisnom o brzini, sporost je super moć. Kada usporite kako biste živjeli i radili u pravom tempu, sve dolazi na svoje mjesto. Zdraviji ste. Potpuno ste angažirani u onome što radite. Uživanje nalazite u svakom trenutku. Jasno pamtite stvari, umjesto da ih zaboravljate čim završite. Osjećate se bliže ljudima koji su vam važni. Kreativniji ste i znatiželjniji. Produktivniji ste na poslu. Imate vremena i prostora za razmišljanje o velikim pitanjima u životu. Osjećate se puni energije i optimizma. Potpuno ste živi.

Izvor naslovne fotografije: Future Tense powered by Lürssen