Kad jedna žena odluči kako neće više čekati da netko drugi odobri njezine ideje, znajte da se sprema nešto moćno. Kad pritom ta žena balansira posao, obitelj, vlastite snove i organizaciju evenata na kojima žene prvi put naglas izgovaraju ono što su šaptale u sebi godinama – tada znamo da govorimo o Petri Ninčević i njenom Mom Talku.

Petra je glas mnogih majki koje su predugo šutjele. Kroz svoj osobni i poslovni put, raskrčila je prostor u kojem balans, burnout, granice, poduzetništvo, ali i ples, smijeh i crni humor zajedno stanu u istu rečenicu – bez grižnje savjesti.

U ovom razgovoru nećete čitati samo o poduzetništvu, nego o autentičnosti, ranjivosti, izborima i slobodi da živimo po svom. Petra Ninčević ne obećava recepte za uspjeh, ali vas sigurno poziva da prestanete tražiti tuđe i počnete vjerovati sebi. Pročitajte inspirativan intervju u nastavku.

M: Tko je Petra Ninčević kad skine sve poslovne titule i ugasi notifikacije?

P: Kad se sve ugasi, Petra je jedna vrlo optimistična, vrckava 38-godišnja žena koja najviše voli svoju obitelj, prijatelje, glazbu i druženj. Veliki sam kavopija, ljubiteljica fitnessa i u konstantnoj potrazi za adrenalinom. I ne smijem zaboraviti ples, to mi je jedan od najljepših i najdražih hobija. Naime, plešem salsu od 18. godine i ta ljubav još uvijek nije prestala, kao ni sanjarenje o novim turističkim destinacijama koje želim posjetiti. Strijelac u meni nikad nema mira.

M: Kako je izgledao tvoj prvi korak u svijet businessa i je li to više ličilo na skok s litice ili promišljeni plan?

P: Rekla bih da sam imala dva koraka. Prvi je bio vrlo stihijski, netom prije Covida. Vodila sam svoj blog i otvorila mi se potencijalna suradnja s jednim velikim brendom, no jedan od uvjeta je bio da mogu ispostaviti fakturu. Kako sam kod tadašnjeg poslodavca bila vrlo nesretna, u nekom naletu frustracije sam rekla „Ma idem u to“ i u tijekom radnog vremena preko platforme e-građani otvorila sam obrt. Pet godina sam paralelno tako gurala full time posao i svoj obrt, a cijelo to vrijeme moj obrt je rastao i postalo mi je vrlo teško sve hendlati, uz djecu kod kuće, obiteljske obaveze, kućanstvo i sl. Tako da sam tadašnjem poslodavcu najavila da ću raditi još tri mjeseca i zatim se osamostaliti. Bila sam toliko poštena da nisam dala otkaz za vrijeme ljeta jer sam znala da će teško naći novu osobu za vrijeme godišnjih odmora. 

Što se nekih poslovnih planova tiče, nemam ga, primarno sam se osamostalila da bih vodila klijente koji su mi došli kroz godine, a onda sam uvidjela da mogu pokretati vlastite projekte koji me vesele, stoga su konkretni poslovni planovi još uvijek na čekanju, a ja za to vrijeme slušam svoj želudac jer mi je zaista dobar osjećaj da nakon 19 godina staža ne moram još nekoga drugoga pitati za mišljenje ili čekati odobrenje. 

M: Jesi li se na početku bojala da te neće shvatiti ozbiljno – i ako da, kako si se nosila s tim strahom?

P: Ne, niti u jednom trenutku se nisam bojala te situacije. Počela sam raditi kao junior, s 19 godina, radila sam u dinamičnim timovima, korporacijama, na zahtjevnim pozicijama, i zaista mislim da dobar radnik, pošten i da je sa mnom vrlo lako surađivati. No, kako se moje područje rada većinski fokusira na digitalno prisustvo klijenata, znala sam imati snove da najednom nestane struje ili više ne postoji Internet. No ja zaista volim raditi i čvrsto vjerujem da osobe koje imaju takav stav, naći će posao. Ili si ga stvoriti same. 

M: Koji poslovni mit ti najviše ide na živce i zašto?

P: Da si uspješan poduzetnik ako zarađuješ mnogo novca. Uspjeh svi doživljavamo drugačije i ja ne razmišljam megalomanski, niti bih to htjela u životu. Meni novci nikad neće biti mjerilo uspjeha jer vidjela sam kroz svoju karijeru mnoge „uspješne“ ljude koji su bili nesretni. Moj uspjeh mjeri se balansom. Dakle, da mogu provesti dovoljno vremena sa svojom obitelji, da imam slobodno vrijeme za stvari koje me vesele (hobiji, prijatelji) i da možemo 1-2 puta godišnje djeci priuštiti putovanje kako bismo otkrili svijet i neke nove kulture. Ne padam na skupocjenu odjeću, automobile, statusne simbole općenito, ja sam tip žene koja oduvijek pada na trenutke i osjećaje. 

M: Je li moguće graditi uspješan biznis bez žrtvovanja sebe?

P: Ne znam kako ispravno odgovoriti na ovo pitanje iz ženske perspektive, a da me netko krivo ne shvati. Mislim da se žene, a pogotovo majke, puno više žrtvuju od muškaraca, ali zato što još uvijek teret kućanstva, odgoja i obiteljskih obaveza nosimo na svojim leđima. Vidim da se situacija polako mijenja, no krećem se u krugovima visokoobrazovanih, inteligentnih, sposobnih žena i sve imamo iste probleme. 

Kad sam se odlučila osamostaliti, dala sam si godinu dana da svoj obrt postavim na noge kako bih bila sigurna da će funkcionirati i da se ne moram bojati oko prihoda, ta godina paralelnog full-time rada i intenziviranja odnosa i projekata s privatnim klijentima me zaista izula iz cipela. Tada sam u potpunosti zanemarila sebe, nisam spavala, smanjila sam druženja s okolinom i minimizirala vrijeme za sebe kako bih sve uspjela odraditi i bila sam pod velikim stresom, ali sama sam si odredila rok i znala sam da to radim isključivo za svoju obitelj i sebe. Dosta velik okidač mi je bila činjenica da moje starije dijete više nema boravak u školi, a nije spremno ostati samo većinu dana i brinuti se o obrocima. Htjela sam biti prisutna majka u njemu velikoj promjeni. Da nemam djecu, vjerojatno ne bih u tolikoj mjeri žrtvovala svoje gušte, možda bih se više „igrala“ i pokušavala u periodima koji bi mi bili lakši. 

M: Koliko često preispituješ vlastite poslovne odluke i kako znaš kad trebaš "izdržati", a kad pustiti?

P: Vjerujem da ja u svojim osobnim postavkama nemam mogućnost preispitivanja. Od malena su mi roditelji govorili da uvijek slušam svoj želudac, bilo to posao, prijateljstva, ljubav ili sasvim nešto deseto. Život je EKG, čas si gore, čas si dolje, ali trebamo prihvatiti da je to normalno i da se život sastoji od uspona i padova i da nekada, koliko god razmišljali i preispitivali, jednostavno će nešto krenuti u sasvim drugom smjeru. 

Moja glavna postavka je slušanje želuca i mogu reći da zaista nikada u životu nisam požalila oko svojih odluka. Možda je olakotna okolnost to što sam kod kuće imala poduzetnički uzor i često sam vidjela koliko su ti intervali dobro/loše normalna pojava. No, nikad se nije desilo da se tata nije dočekao na noge (opet se vraćam na onu rečenicu da onaj tko voli raditi stvorit će si posao) i nekako mi je to sasvim normalna životna pojava. Ako nekada ovaj moj obrt bude stvarao loš osjećaj u trbuhu, vidjet ćemo što ćemo – ne isključujem opciju da se nekad u životu bavim nečim sasvim drugim ili opet krenem raditi za nekoga.

M: Je li, prema tvom mišljenju, žensko poduzetništvo alat osnaživanja ili samo još jedna nova kutija u koju nas guraju?

P: Iz moje perspektive, rekla bih da je alat osnaživanja. Ali to je moja perspektiva, moje iskustvo i moja okolina, nekome možda nije tako. Mogu shvatiti zašto možemo steći dojam stavljanja u kutije. Rekla bih zapravo da žensko poduzetništvo postaje ovisno o kontekstu i namjeri i da prava ženska moć dolazi kada žene imaju izbor, dakle da mogu, a ne da moraju, da imaju pristup resursima, mrežama i podršci (pogotovo majke) i da možemo same redefinirati što poduzetništvo znači (vraćam se na ono da uspjeh nije samo novac i profit). 

No može biti i kutija u smislu da nam se nabija na nos ako ne uspijemo jer smo same odgovorne, a trebamo adresirati diskriminaciju i neplaćeni kućanski rad, može gurati žene u poduzetništvo ne iz želje, već iz nužde jer ne mogu naći posao ili pak održava ideju da smo ravnopravni jer žene danas mogu pokrenuti biznis, a i dalje imamo situacije mobbinga, sve većeg burnouta žena na poslovima, otkazivanja ugovora nakon porodiljnih i sl. 

Jako zanimljivo pitanje i rekla bih da je neki realan odgovor na sredini. No u mojoj okolini žensko poduzetništvo znači da sam našla sredinu koja me podržava i gura naprijed, a istovremeno pruža razumijevanje. I ja želim biti takva žena za druge koje se odvaže na isti korak. 

M: Imaš li neki tabu koji si osobno razbila (u sebi ili oko sebe) i kako je izgledao taj proces?

P: Rekla bih: pitati za pomoć, uzeti pauzu ili priznati da si pregorio nisu znak slabosti. Ja sam imala jedan burnout, baš za vrijeme rada kod tog poslodavca kod kojeg sam otvorila obrt stihijski, a privatno sam u to vrijeme imala gubitke u obitelji. 

Sve mi je to bilo previše i otvoreno sam razgovarala o tome, a u mojoj okolini je to pokrenulo lavinu drugih da se posvete sebi, da odrežu stresne situacije i da zapravo što više pričamo o takvim temama, a ne da osuđujemo i komentiramo iza leđa. 

Baš sam na temu burnouta organizirala jedan MomTalk (projekt koji sam pokrenula) i nevjerojatno mi je poslije bilo vidjeti žene kako su se otvarale jedna drugoj i davale savjete i nudile podršku, a ne poznaju se, vidjele su se prvi put na eventu. Također, žena je ženi vuk, meni su žene najbolja inspiracija i podrška.

M: Kako njeguješ svoje granice i kako ih komuniciraš bez grižnje savjesti?

P: U zadnje vrijeme sve bolje i bolje. Prije djece sam bila jako loša u postavljanju granica i teško sam se mogla izboriti za sebe. No, kako sam postala majka, shvatila sam da imam puno važnijeg posla od udovoljavanja drugim ljudima. 

Počela sam postavljanje granice vježbati na malim stvarima i prvo u privatnom životu – primjerice na blagajni odbijem gel za tuširanje na akciji umjesto da kupim već treći jer ne znam reći ne, ili prijateljici kažem da sam zaista preumorna za izlazak. Tada sam shvatila da se nije dogodilo ništa krucijalno i da tako granice mogu postaviti i u drugim sferama života. 

Danas nemam problem ni odbiti klijenta, zahvaliti se na suradnji, iskomunicirati nezadovoljstvo – niti u poslovnom niti privatnom svijetu. Iskrena sam osoba, ljudi oko mene uvijek znaju na čemu su sa mnom, a kod postavljanja granica mi je jedino važno da se postave uljudno, bez agresive i s poštovanjem druge strane. 

M: Postoji li prostor u tvojoj rutini koji je rezerviran samo za tebe i što se događa kad ga zanemariš?

P: Postoji, a to je moj odlazak u gym ili na trčanje. Imam dosta dnevnog stresa i postanem nervozna ako se ne ispucam pa onda posljedično tome nisam „na maksimumu“ za obitelj i mogu me istrigerirati neke situacije. Kad se fizički ispucam, osjećam da sam se i mentalno pročistila i to mi je jako važan dio rutine. Dodani benefit je što utječe na izgled, a svi volimo kad nam hlače malo bolje stoje. 

M: Imaš li neku naviku koju si ukrala nekoj “uspješnoj osobi”?

P: Nemam, otpratila sam sve life coacheve koje sam ikad zapratila jer sam s vremenom počela imati osjećaj kao da više nitko ne može odlučiti sam za sebe ili sam shvatiti što želi u životu. Kao da nam svima treba netko da nas vodi, a za sebe mislim da sam pametna i sposobna i da mogu sama odlučiti što je za mene najbolje. Kad vidim da za mene nešto ne funkcionira, mijenjam svoje navike i pokušavam sama shvatiti što je najbolje. 

M: Koji je Instagram profil koji te najviše resetira?

P: Moram priznati da nemam konkretan Instagram profil kojem se vraćam, no uglavnom me resetiraju crni humor Matta Rifea i njegova dovitljivost, glazbeni sessioni Marca Rebilleta, travel sadržaj i ASMR.

Dok sam radila u marketinškoj agenciji (možete zamisliti koja je to hektika), trebala sam pola sata mira u danu pa sam uz ručak počela slušati ASMR da me opusti prije sljedećeg vala poziva i mailova. Dok nekog prolazi jeza uz ASMR, ja ga obožavam i često mogu zaspati navečer uz zvukove šuma, pucketanja i sl. 

M: Zašto je važno da mame pričaju i zašto još uvijek prečesto šute?

P: Majke se boje osude jer smo toliko razvučene po pitanju svih odluka koje donesemo. Od dojenja, dohrane, odgoja, rada uz posao, ostanka doma s djetetom, do toga kako smo se obukle i je li prikladno za majke, koju god odluku da donesemo, uvijek će biti netko tko misli sasvim suprotno i njih ćemo puno glasnije čuti od istomišljenika. 

Činjenica je da mi ne znamo kako odjednom biti majka, krenemo učiti kad rodimo i kad nam daju dijete u ruke i na tom putu donesemo puno dobrih, ali i puno loših odluka. Baš sam neki dan razmišljala o tome kako moje prvo dijete isto sa mnom prolazi sve moje faze jer je on taj koji mi donosi sve novosti s kojima se moram naučiti nositi – od toga da je prohodao i bio nezaustavljiv i da sam bila fizički i psihički premorena, do kretanja u školu, prvih poruga, prvih simpatija. Sve su to situacije za koje možemo pretpostaviti kako ćemo reagirati, no dok ne dođu – ne znamo kako ćemo zapravo to sve ishendlati. No ono što možemo je pokušati shvatiti tuđu poziciju, ponuditi razumijevanje i jednostavno prihvatiti da svi radimo onako kako nama najbolje funkcionira. 

Ja osobno sam prije rođenja slušala kako ću uživati u najljepšoj prvoj godini života. I da, ona je bila ispunjena lijepim trenucima, no isto tako je bila ispunjena usamljenošću, strahovima, nedostajali su mi ljudi, bila sam premorena i beba je po cijele dane bila na meni, osjećala sam se predotaknutom, ako to ima smisla. Počela sam misliti da sa mnom nešto ne valja, no onda sam o tome krenula pisati na društvenim mrežama i tu sam stvorila zajednicu koja je meni donijela toliko dobroga u životu.

M: Koja priča iz Mom Talka je tebi osobno promijenila pogled na nešto, a koja ti je bila nainspirativnija?

P: Sve, obožavam taj svoj projekt, ali to je valjda normalno! Do sada su bila samo četiri jer nisam imala puno vremena za organizaciju, ali nadam se da ću od jeseni uspjeti češće organizirati. 

S prvog MomTalka sam odnijela kući fenomenalnu energiju i žene su se toliko oslobodile pričajući o seksu i promjenama koje nam se događaju, otvoreno smo pričale o seks igračkama i kasnije sam dobila feedback da je takva tema bila pravo osvježenje i da žele što više takvih ženskih druženja. 

Na drugom smo slušale o ženskom poduzetništvu i slušala sam hrabre priče Monice i Željke koje su inspirirale ostale, treći mi je bio osobno najteže tematike jer smo pričale o burnoutu i u par navrata sam zasuzila, a šokirala me činjenica da samo 3 žene iz publike nisu dignule ruku na pitanje osjećaju li da pregorijevaju ili su se borile s burnoutom. Posljednji MomTalk je donio odlične savjete oko organizacije doma i savjete psihoterapeutkinje i stručnjakinje za odgoj o tome kako ne biti rob kućanstva i kako odgajati samostalnu djecu. Ne mogu izdvojiti najdraži, ali mogu reći da se jako dobro sjećam osjećaja prije prvog i pomisli „wow, ja ovo stvarno radim i žene stvarno ulaze unutra“. 

M: Postoji li tema koja te još uvijek straši, ali znaš da je moraš otvoriti?

P: Imam jako puno tema koje želim obraditi, neke su vrlo light i zabavne, a neke su roditeljima teške. Ima tu svega, od vršnjačkog nasilja, seksualne orijentacije i kako razgovarati s tinejdžerima, inkluzije osoba s invaliditetom, a jedna od najtežih je i ona koja zadire u vjerska uvjerenja – abortus. Sve su to teme koje želim obraditi bez nametanja ikakvog stava, zato uvijek biram sugovornike s kojima mogu publici ponuditi sva stajališta. 

Jedno od mojih životnih načela jest da se nikad nikome ne izrugujem i ne posramljujem, ali ljudi to rade jer nisu dovoljno educirani ili se osjete ugroženima. Ja s MomTalkom želim širiti svijest, ali na zabavan i opušten način da kad dođeš i sjedneš za stol, osjetiš da si došao u neku dobru energiju gdje u potpunosti možeš biti svoj. 

Voljela bih da bude i više muškaraca u publici, moram prvo smisliti neku temu da požele doći, jer naziv „MomTalk“ ne pruža baš dojam da je riječ o eventu na kojem su muškarci poželjni. No MomTalk zapravo opisuje razgovor bez tabua, stanje svijesti svake majke nakon poroda, kad postane lišena svakog srama – to je zapravo pozadina tog naziva.

M: Da možeš Mom Talk poruku staviti na jumbo plakat u centru grada – što bi pisalo?

P: Vjerujete li mi da sam pola sata gledala u ovo pitanje i pokušala smisliti koja bi to kratka poruka opisivala MomTalk. Ne mogu se odlučiti pa bih stavila dvije, nadam se da mi nećete uzeti za zlo:

• Sve tvoje misli, konačno naglas.
• Život bez muljanja. 

Izvor naslovne fotografije: Petra Ninčević