Lea Ivančić Žic, psihoterapeutkinja, logopedkinja i sama neurorazličita osoba (AuDHD), u svojoj knjizi „Stani, diši, pusti, pleši“ otvara tabu teme s kojima se susreću žene koje često djeluju kao da „drže sve konce u rukama“, a zapravo kriju ogroman umor. 

Iz vlastite priče, iskustava klijentica i stručnog rada Lea pokazuje koliko je maskiranje – stalno glumljenje urednosti, kontrole i „fine pristojnosti“ – iscrpljujuće. Jer iza perfekcionizma i potiskivanja autentičnih reakcija često stoje burnout, somatizacija i poremećaji hranjenja. 

„Stani“ kad juriš bez kočnica, „diši“ kad mozak divlja, „pusti“ kad sve pokušavaš držati pod kontrolom i „pleši“ kad ti život ponovo vrati radost – upravo tako Lea nudi putokaz svim ženama koje balansiraju posao, obitelj i sebe. 

Ovaj razgovor poziv je da zastanemo, skinemo maske i otkrijemo da najveća snaga leži u autentičnosti.

M: Vaša knjiga nosi predivan i vrlo simboličan naslov „Stani, diši, pusti, pleši“. Kako je nastao i što svaka od tih riječi znači za žene koje žive s ADHD-om ili autizmom, ali i za one koje jednostavno pokušavaju balansirati posao, obitelj i sebe?

L: Naslov je nastao iz potrebe da sama sebi nacrtam životni putokaz. Nastao je i utjelovljen i kao tetovaža na mojoj lijevoj podlaktici kao trajni vizualni podsjetnik.

 Stani –znači uzeti pauzu prije nego pregoriš jer često jurimo kao vlak bez kočnica. Diši –podsjeća na povratak u tijelo kad mozak divlja jer dah vraća tijelo u sadašnji trenutak. Pusti – je dopuštenje da sve ne mora biti pod kontrolom jer kontrola svega i svih nije moguća, a i kad mislimo da jest, cijena je previsoka. Pleši –je poziv na radost i život, čak i kad je kaotičan jer tek kad se oslobodimo pritiska, život ponovno postane pokret, ritam i radost. 

To nije samo mantra za žene s ADHD-om i autizmom, nego i za svaku ženu koja osjeća da stalno mora biti “u pogonu”, balansira posao, obitelj i vlastite snove – sve mi trebamo podsjetnik da ne moramo stalno juriti i da je nekad puno bitnije sjetiti se samo – postojati.

M: Mnoge žene djeluju kao da “drže sve konce u rukama”, a zapravo kriju ogroman umor. Kako razlikovati zdravu odgovornost od opasnog perfekcionizma i prilagođavanja koje vodi u burnout?

L: Zdrava odgovornost znači da staneš kad si umorna i da znaš reći "ovo je dovoljno (dobro) za sad/danas/ovaj tjedan". 

Perfekcionizam i pretjerano prilagođavanje izgledaju divno izvana, ali iznutra melju. Ako tvoj unutarnji glas stalno vrišti "još, još, još" i nikad "bravo, dovoljno, dosta", onda nisi u ravnoteži nego u zamci. 

Zdrava odgovornost ima granice – zna kad stati. Perfekcionizam nema kočnicu: tjera te da sve radiš “još malo bolje”, dok ne ostaneš bez daha. 

Ako nakon obavljenog posla osjetiš mir i zadovoljstvo – to je odgovornost. Ako osjetiš tjeskobu i potrebu da nastaviš, iako si već dala sve – to je perfekcionizam koji vodi u iscrpljenost.

M: U knjizi pišete i o fenomenu maskiranja kod žena. Što je točno maskiranje i zašto ga toliko često susrećemo kod žena s ADHD-om?

L: Maskiranje je kao da svaki dan izlaziš na pozornicu u kostimu koji nije tvoj. Smiješiš se kad ti nije do smijeha, pamtiš društvene upute, skrivaš kaos u glavi – samo da bi se uklopila. Maskiranje je kad se trudiš izgledati "normalno", tj. onako kako društvo očekuje. Kod žena s ADHD-om i autizmom to znači da gutamo svoje ispade, učimo društvene skripte, pravimo se organizirane… i onda se doma raspadamo.

Žene su od malena učene da budu "fine, poslušne, uredne" pa se maskiranje uvlači u svaki kutak života. Problem je što ta maska s vremenom postane teža od svega što nosimo. 

Maskiranje pomaže preživjeti, ali je iscrpljujuće jer ostavlja osjećaj da nitko zapravo ne vidi tvoje pravo lice. 

M: Dijagnoza u odrasloj dobi može biti oslobađajuća. Kako izgleda taj trenutak kad žena, nakon godina nesigurnosti i “glume normalnosti”, napokon shvati da sve ima smisla?

L: To je kao da ti netko prevede tvoj životni film na jezik koji napokon razumiješ. Sve epizode "zašto ne mogu" i "što sa mnom nije u redu" slože se u logičnu priču. Mnoge žene mi kažu da su tada prvi put osjetile olakšanje – jer nisu "lijenčine" ni "drama queen", nego jednostavno imaju drugačiji mozak i napuste pristup "rada na sebi" i "popravljanja sebe".  Žene mi govore da tada prestaju kriviti sebe i počinju slagati vlastitu priču bez srama. 

Dijagnoza ne donosi problem – ona daje objašnjenje i put prema novoj slobodi.

M: Mnoge naše čitateljice su poduzetnice i majke – žene koje često ne smiju stati jer nose obitelj, posao i brigu za druge. Što bi im savjetovali: kako pronaći prostor za sebe bez osjećaja krivnje?

L: Savjetovala bih im da počnu gledati odmor kao ulaganje, a ne gubitak. Kad se iscrpe do kraja, gubi i obitelj i posao. 

Djeca ne trebaju majku koja stalno trči, nego majku koja zna stati, nasmijati se i biti prisutna. 

To je model koji će i njima pokazati kako izgleda zdrava briga o sebi. Krivnja nestaje kad shvatimo da je pauza najodgovorniji izbor.

M: Koliko je teško ženama u našoj kulturi priznati sebi i drugima da imaju ADHD ili autizam – i što mislite, što nas kao društvo najviše koči da otvoreno razgovaramo o tome?

L: Teško, jer na Balkanu još uvijek volimo mit o “ženi-stijeni, majki, kraljici” koja sve nosi bez greške. 

"Instagram" besprijekorne mame i poduzetnice ne pomažu u normalizaciji teških dana i početaka i napadaju ranjivost. 

Najviše nas koči sram i tuđa očekivanja – kao da smo manje vrijedne ako nismo savršene. A istina je da se snaga mjeri upravo time koliko si spremna biti iskrena. Neurodivergencija razbija tu sliku i zato se o njoj šuti. Ono što nas najviše koči je strah od etikete – da će nas drugi vidjeti kao “manje sposobne”. A zapravo, istina je upravo suprotna: priznavanje različitosti otvara prostor snazi i autentičnosti. 

Rekla bih im: ne spašavate svijet time što stalno trčite. Djeca trebaju majke koje znaju stati i uživati, a posao je zdrav samo ako ga možeš živjeti, a ne samo preživljavati. Prostor za sebe nije luksuz – to je gorivo. 

Bez njega pregorite vi, a s vama i sve ono što nosite. Nerijetko upravo bake daju onu dimenziju mekoće, sporosti, vedrine i prisutnosti koje propuste primiti kod prezaposlenih majki. 
 

M: Vaša knjiga kombinira osobno iskustvo, iskustva klijenata i stručni pristup. Što ste vi osobno naučili pišući je – o sebi, o drugim ženama, o društvu?

L: Naučila sam da sam puno manje sama nego što sam mislila. Svaka priča klijentice ili čitateljice koju sam čula bila je i moje ogledalo. Naučila sam i da društvo puno gubi jer ne koristi snagu i kreativnost neurodivergentnih žena – mi stalno mislimo da se moramo uklopiti, a zapravo je naša različitost ono što najviše treba ovom svijetu. Naučila sam da je ranjivost zapravo most. 

O društvu sam naučila da je puno spremnije za promjenu nego što mislimo – samo treba netko prvi reći naglas ono što se inače šapće u terapijskim sobama ili na stranicama osobnih dnevnika. 

Sram se rastapa kad ga se podijeli javno.

M: Za žene koje možda sumnjaju da imaju ADHD ili autizam, ali se boje dijagnoze – što biste im poručili? A što biste savjetovali njihovim partnerima, prijateljima ili kolegama – kako biti podrška?

L: Ženama bih rekla: dijagnoza nije etiketa, nego kompas. Ona ne mijenja vas, nego vašu perspektivu .Ona objašnjava prepreke, ali i pokazuje gdje su vaši resursi. A bliskim ljudima bih savjetovala: prestanite biti "popravljači". Najveća podrška je kad si tu, kad vjeruješ i kad dopuštaš osobi da bude svoja, sa svim svojim "čudima". Partnerima i prijateljima bih također savjetovala da budu prisutni i znatiželjni. 

Ponekad je najveća podrška samo pitanje: “Što ti sada treba?” – i spremnost da odgovor prihvate bez osuđivanja i preispitivanja i nuđenja rješenja .

M: Osim knjige, vodite i vlastiti obrt „Logoria“ i aktivni ste na društvenim mrežama. Koji je vaš širi cilj – što želite da se promijeni u načinu na koji gledamo na neurodivergenciju u Hrvatskoj i regiji?

L: Želim da prestanemo gledati neurodivergenciju isključivo kroz deficit i počnemo je gledati kroz različitost u funkcioniranju koja ima svoje snage. ADHD i autizam nisu samo problemi koje treba rješavati, nego i potencijali koje treba osloboditi. Moj cilj je da se o neurodivergenciji priča otvoreno, bez srama i bez "ali". Da ljudi shvate – drugačije ne znači lošije. 

To je početna točka i sustavnih promjena koji će prepoznati da ADHD i autizam ne završavaju s punoljetnošću i nastaviti nuditi podršku u vidu psihoterapije i treninga vještina potrebnih u svakodnevnom funkcioniranju i poslovanju, kao i prilagodbi na radnom mjestu.

M: Ako bi čitateljice Mamagera iz vaše knjige trebale zapamtiti samo jednu rečenicu ili poruku – koja bi to bila?

L: Ne moraš se uklopiti da bi pripadala - nikad nisi bila previše.

Knjigu možete naručiti već sada, preko stranice: https://leaivanciczic.com/, a promocija nas u Zagrebu očekuje sljedeći mjesec, točnije 8. listopada. 

Izvor naslovne fotografije: Tea Čizmek Mesarić