Ima jedna riječ koju možda nećete znati izgovoriti iz prve, ali postoji prilično dobra šansa da ćete odmah prepoznati osjećaj koji opisuje. Zove se kilig i dolazi iz filipinskog jezika tagalog.
To je izraz koji opisuje ono uzbuđenje koje osjetimo kada nam netko poseban uputi pogled, dotakne nam ruku, izgovori naše ime ili napravi nešto zbog čega nam se na trenutak učini da je svijet postao malo ljepše mjesto. To su leptirići u trbuhu, slatka jeza, osmijeh koji pokušavamo sakriti i onaj pomalo neugodni, ali divan osjećaj da nas je netko upravo izbacio iz ravnoteže na najbolji mogući način. Kilig je, dakle, osjećaj dosta blizak zaljubljenosti.
Psihologija malih radosti
Zanimljivo je što se događa kad tu riječ prestanemo promatrati samo kroz romantične filmove, prve spojeve i poruke koje čitamo tri puta prije nego što odgovorimo. Kilig je zapravo dobar podsjetnik na sve ono što smo zaboravili negdje između odrastanja, odgovornosti i svakodnevnog preživljavanja.
Naime, život odrasle osobe često izgleda kao beskonačna lista zadataka. Platiti račune, odgovoriti na mail, kupiti namirnice, organizirati rođendan, pripremiti prezentaciju, oprati kosu, javiti se prijateljici, rezervirati termin, sjetiti se da sutra treba ponijeti rezervnu odjeću u vrtić. A onda, kada napokon prekrižimo posljednju stavku, shvatimo da je vrijeme za spavanje i da nas sutra čeka još jedna, nova lista. I tako u krug. U svemu tome, lako je postati osoba koja sve obavlja, a malo toga zaista osjeća.
Možemo imati dobar posao, voljene ljude, stabilan odnos, djecu koja nas nasmijavaju i vikend koji smo jedva dočekali, a ipak se uhvatiti kako nam dani prolaze u nekoj vrsti emocionalnog autopilota. Funkcioniramo, organiziramo, rješavamo, ostvarujemo ciljeve i rezultate.
Ali kad smo se posljednji put nečemu iskreno razveselili, onako bez plana, koristi i opravdanja?
Ima li mjesta za kilig?
Za razliku od sreće, zadovoljstva ili uzbuđenja, koje često pokušavamo objasniti kao da popunjavamo upitnik, kilig ima nešto gotovo filmsko. U njemu se miješaju iščekivanje, nježnost, iznenađenje, privlačnost i ona mala tjelesna reakcija koju je teško odglumiti.
Važno je, međutim, ne pretvarati ovu riječ u neku univerzalnu filozofiju koju Filipinci navodno žive, a ostatak svijeta tek treba otkriti. Kilig je riječ s vlastitim jezičnim i kulturnim kontekstom. Ono što možemo učiniti jest posuditi je kao zanimljiv okvir za razmišljanje o vlastitim iskustvima: o trenucima koji u nama pokreću nešto više od rutine.
Ne mora svaki kilig biti romantičan da bismo razumjeli njegovu privlačnost. Može to biti trenutak kad čujete pjesmu koja vas vrati u mladost, kad vam prijateljica kaže nešto što vam popravi dan, kad dobijete poslovnu priliku zbog koje osjetite da vam se otvaraju nova vrata ili kad vaše dijete napravi nešto toliko neočekivano da se smijete još dugo nakon što je trenutak prošao.
Kilig nije nužno velika sreća. Ponekad je samo mali, iznenadni dokaz da vas nešto još uvijek može iznenaditi.
Kilig nas podsjeća da život nije samo ono što moramo napraviti
Postoji razlika između života koji funkcionira i života koji osjećamo. Prvi može biti savršeno organiziran. Kalendar je uredan, obveze su raspoređene, računi plaćeni, djeca zbrinuta, projekti završeni. Izvana sve izgleda kako treba. Drugi, međutim, ima i trenutke zbog kojih želimo zastati. Kad danima prebacujemo pažnju s jedne obveze na drugu, lako počnemo procjenjivati vlastiti život prema tome koliko smo toga uspjeli obaviti. Produktivnost postaje dokaz da smo dobri roditelji, odgovorni partneri, uspješni zaposlenici i ljudi koji imaju sve pod kontrolom.
Ali kad smo posljednji put napravili nešto samo zato što nas je veselilo? Ne zato što je dobro za karijeru. Ne zato što ćemo tako kvalitetnije provesti vrijeme s djecom. Ne zato što će to pridonijeti našem osobnom razvoju. Ne zato što je to preporučio neki stručnjak. Nego samo zato što smo to željeli.
Upravo se tu kilig može pretvoriti u malu životnu provokaciju. Ne moramo svaki trenutak pretvoriti u projekt koji će nas učiniti boljima, zdravijima, produktivnijima ili uspješnijima. Možemo otići na koncert jer volimo glazbu. Kupiti cvijeće jer nam je lijepo. Odjenuti nešto u čemu se osjećamo fantastično iako nemamo poseban razlog. Otići na kavu s osobom s kojom razgovor traje duže od planiranih 45 minuta. Naučiti nešto novo bez namjere da od toga jednog dana zaradimo. Ne mora sve što nas veseli biti korisno. Ponekad je dovoljno da nas veseli.
Znanost potvrđuje da pozitivne emocije nisu samo lijep dodatak životu
Ideja da male pozitivne emocije imaju vrijednost nije samo romantična misao za nedjeljno jutro.
Psihologinja Barbara Fredrickson srazvila je teoriju proširivanja i izgradnje (broaden-and-build theory), prema kojoj pozitivne emocije poput radosti, interesa, zadovoljstva i ljubavi mogu proširiti naš trenutačni raspon pažnje i mogućih reakcija. Umjesto da se usredotočimo samo na ono što moramo hitno riješiti, možemo postati otvoreniji za istraživanje, igru, kreativnost i povezivanje s drugim ljudima. S vremenom takva iskustva mogu pridonijeti izgradnji naših psiholoških, intelektualnih i društvenih resursa. Istraživanje objavljeno u časopisu American Psychologist predstavlja jedan od ključnih radova ove teorije.
To ne znači da će nekoliko uzbudljivih trenutaka riješiti financijske probleme, izbrisati stres ili odjednom učiniti naš posao smislenim. Pozitivne emocije nisu čarobni štapić, a od ljudi koji prolaze kroz teško razdoblje ne treba očekivati da samo promijene perspektivu i počnu se veseliti životu. Ali istraživanja nude zanimljiv podsjetnik: radost nije samo nagrada koju dobivamo nakon što završimo sve obveze. Ona može biti dio načina na koji razvijamo odnose, otkrivamo nove mogućnosti i gradimo otpornost.
Zato kilig možemo promatrati kao poziv da obratimo pažnju na ono što nas pokreće. Ne moramo od tih trenutaka stvarati velika životna poglavlja. Dovoljno je prepoznati ih i ne proći pokraj njih kao da su samo još jedna stavka u danu.
Kilig u svakodnevici
Iako romantični odnosi često počinju s obiljem kiliga, ne čekajte godišnjicu da biste ponovno primijetili partnera. Svi znamo da dugotrajna veza prirodno mijenja oblik. Intimnost više ne počiva samo na novosti i iščekivanju, nego i na povjerenju, sigurnosti, predvidljivosti i zajedničkoj povijesti.
Ipak, postoji opasnost da sigurnost zamijenimo ravnodušnošću. Možemo toliko dobro poznavati osobu s kojom živimo da prestanemo biti znatiželjni. Znamo što će naručiti, što misli o politici, kako reagira na stres i koju će rečenicu izgovoriti kada shvati da je zaboravila nešto važno. Partner postane poznat teritorij kojim se krećemo bez gledanja.
Kilig u svemu tome ne mora značiti povratak na početak veze. Može značiti da se unatoč svim godinama koje ste proveli zajedno ponovno znate iznenaditi.
U roditeljstvu, ponekad do večeri odradimo sve što je trebalo, ali jedva da se sjećamo što smo zapravo doživjeli. Tu kilig može biti poziv da ponovno primijetimo ono što se događa pred nama. Ne da postanemo savršeni roditelji koji svaku igru pretvaraju u čarobnu uspomenu. Ne da svaki slobodan trenutak ispunimo aktivnostima koje potiču razvoj. Ne da djecu neprestano zabavljamo jer smo negdje pročitali da je kvalitetno vrijeme roditelja i djeteta ključno za njihovu budućnost. Nego da ponekad dopustimo trenutku da bude dovoljan. To može biti djetetova rečenica koja nema nikakvu logiku, ali je genijalna. Pitanje na koje ne znamo odgovor. Ples u pidžami. Smijeh zbog nečega što će odraslima biti potpuno besmisleno. Zagrljaj koji traje sekundu duže nego inače.
No, najvažnije je da se pritom oslobodimo još jedne roditeljske zamke: ideje da svaki trenutak s djetetom moramo iskoristiti na najbolji mogući način. Ponekad je najbolji način upravo taj da ništa ne optimiziramo. Da smo tu. Da se smijemo. Da se iznenadimo. Da primijetimo.
Kilig u profesionalnom životu može biti trenutak kada nam se rodi ideja koju jedva čekamo testirati. Kada razgovaramo s osobom od koje možemo nešto naučiti. Kada prvi put preuzmemo odgovornost za projekt koji nas istodobno plaši i uzbuđuje. Kada otkrijemo područje rada koje nas zanima toliko da sami od sebe počnemo istraživati. To uzbuđenje ne mora značiti da trebamo dati otkaz, pokrenuti startup ili preko noći promijeniti karijeru.
Možda je dovoljno zapitati se što nam u poslu još uvijek budi znatiželju. Što bismo željeli naučiti? Koji nas razgovori pune energijom? Postoji li projekt koji stalno odgađamo jer ne djeluje dovoljno hitno, iako nas zapravo veseli?
I ovdje vrijedi kritička napomena: ne trebamo pretvoriti strast u još jedan alat produktivnosti. Nije svaka stvar koju volimo dužna postati izvor prihoda. Nije svaki hobi budući posao. Nije svako uzbuđenje znak da bismo ga trebali kapitalizirati. Neke stvari smiju ostati naše.
U svijetu u kojem se gotovo svaki interes može pretvoriti u osobni brend, dodatni prihod ili poslovnu priliku, ponekad je radikalno zadržati nešto što radimo samo zato što nas veseli.
Kako mamageri mogu unijeti više kiliga u svakodnevicu?
Možda je najlakše početi s jednim jednostavnim pitanjem: što vam je u posljednje vrijeme izmamilo osmijeh koji niste morali odglumiti?
Ne ono što vas je razveselilo zato što ste ostvarili cilj. Ne ono zbog čega ste dobili pohvalu. Ne ono što ste objavili na društvenim mrežama. Nego nešto što je bilo vaše, makar trajalo samo nekoliko sekundi.
Kilig ne mora biti vatromet. Može biti iskra. Pritom je važno ne zaboraviti da se radost ne može narediti. Ne možemo se natjerati da nas nešto veseli samo zato što smo odlučili živjeti zanimljivije. Ali možemo si ostaviti dovoljno prostora da nas nešto iznenadi.
To znači i manje automatizma, više znatiželje. Manje života po inerciji, više malih odluka koje nisu isključivo usmjerene na obavljanje zadataka. Manje uvjerenja da ćemo početi živjeti kada sve završimo, a više svijesti da se život događa i dok lista obveza ostaje napola prekrižena.
Kilig nas ne mora naučiti kako biti sretniji. Ne mora nam ponuditi metodu, raspored ni formulu. Može nas samo podsjetiti da smo, osim ljudi koji izvršavaju obveze, još uvijek ljudi koji mogu osjetiti uzbuđenje.
Jednog dana nećemo se nužno sjećati koliko smo mailova poslali, koliko smo puta stigli na vrijeme ili koliko smo učinkovito organizirali tjedan. Sjećat ćemo se pogleda preko stola, pjesme koja nas je zatekla, smijeha u kuhinji, poruke koju smo čitali s osmijehom i trenutka kada se dogodilo nešto lijepo, a mi nismo bili previše zauzeti da to primijetimo.
Život ne mora svaki dan biti uzbudljiv. Ali bilo bi šteta da postanemo toliko dobri u upravljanju njime da zaboravimo kako ga je lijepo ponekad jednostavno osjetiti.
Izvor naslovne fotografije: Pexels
