Europska komisija jučer je učinila nešto što je dosad zvučalo kao politički oksimoron: odgovorila je (i to pozitivno) na europsku građansku inicijativu “My Voice, My Choice”, koja je među europskim građanima prikupila više od 1,12 milijuna potpisa tražeći siguran, dostupan i besplatan pobačaj za sve žene unutar EU.

Odluka Komisije je da neće stvoriti novi zajednički europski fond za pravo na pobačaj, ali je dala dugoočekivanu potvrdu da države članice mogu koristiti postojeći Europski socijalni fond Plus (ESF+) za financiranje pristupa sigurnom pobačaju ženama iz drugih članica u kojima je ta zdravstvena usluga ograničena ili nedostupna.

To je, doslovno i figurativno, prvi put da institucija EU na ovaj način krovno priznaje pravo na reproduktivnu autonomiju. 

Zašto je ovo više od obične vijesti?

Da bismo dublje shvatili bit, moramo se maknuti od blizine stabla da bismo vidjeli cijelu šumu (širu sliku) te zahvatiti šire društvene, sociološke i psihološke odnose koji stoje iza ove odluke.

Mit da je pobačaj samo ženski problem može se i dalje često čuti u svakodnevnim razgovorima, ali istina je da reproduktivna prava utječu na:

• obiteljsku ekonomiju (troškovi putovanja, bolovanja, psihološka trauma),
• radnu karijeru žena (neizvjesnost zbog administrativnih prepreka),
• dugoročno blagostanje djece (istraživanja pokazuju da ograničen pristup pobačaju korelira s nižim socio-ekonomskim statusom obitelji i obrazovnim mogućnostima.

Slične teme istražuje i niz akademskih studija o ekonomskim i zdravstvenim efektima ograničavanja reproduktivnih prava). Primjerice, u SAD-u digitalna medicina povećava dostupnost i privatnost abortusa, što govori o globalnoj potražnji za fleksibilnim zdravstvenim modelima.

I zato ovo nije privatna stvar svake žene. To je javni interes, baš kao što su javno zdravstvo, školstvo ili socijalna sigurnost.

Europa kao zajednica solidarnosti ili?

Odluka Europske komisije oko My Voice, My Choice je više od pravne ili birokratske izjave. To je kulturalni signal da Europa, posebice u turbulentnim političkim vremenima, ipak prepoznaje da se pitanja tijela, izbora i autonomije ne mogu isključivo vratiti na nacionalnu moralnu politiku. Da ako jedna članica ograničava pristup, druge članice mogu (i moraju) ponuditi odgovor.

To je pitanje slobode planiranja života, sigurnosti zdravstvene skrbi, ali i konačno - solidarnosti među svima nama.

Izvor naslovne fotografije: Pexels