Jesi li se ikada zapitala kako ljetna moda utječe na tvoje samopoštovanje?

Nema ničeg feminističkog u nesigurnosti. I nema ništa ženstvenije od žene koja stoji čvrsto u svom bikiniju – ne zato da bi se svidjela nekom drugom, već jer je odlučila da joj je u njemu dobro. Ljeti je tijelo neizbježno vidljivo – ne zato jer smo mi to tražile, nego jer je +35 i jer se nitko ne želi kuhati u dugim rukavima. A opet, svaki put kad žena odjene kupaći, to je kao da automatski postaje „tema“ – za komentare, poglede, standarde i očekivanja.

Realnost? Ono što žena nosi nije pozivnica, poruka ili molba za pažnju. To je – ponekad – samo kupaći kostim. Ili možda statement. Ili možda oklop. Ili možda sloboda.

Kako odjeća oblikuje kako se osjećamo?

Nećemo se lagati – odjeća utječe na to kako se osjećamo. Znamo to i kad navučemo omiljeni sako na važan sastanak i kad obujemo štikle koje nas podsjete da smo moćne. Isto je i s kupaćima – postoji razlika između onog starog koji se rastegnuo i uvlači se gdje ne treba, i onog u kojem se, iz nekog razloga, osjećaš kao Beyoncé na odmoru. Moda nije površna stvar. Ona govori – i drugima i nama samima.

Problem nastaje kad počnemo vjerovati da je samo ono što nosimo dovoljno da nas drži na površini. Da nam je samopouzdanje vezano uz etiketu. Kad to postane glavni izvor naše vrijednosti – gubimo ravnotežu.

Ali nije sve tako crno-bijelo. Ima dana kad ti je moda alat, kad je jakna poput oklopa, kad te dobar kroj digne iz kreveta. I to je sasvim u redu.

Povijest mode: Kad je svaka suknja bila izjava

Možda smo zaboravile, ali nije prošlo toliko vremena otkako su žene nosile suknje ispod koljena jer su morale, ne jer su htjele. U nekim dijelovima svijeta, još uvijek je tako. Nekoć su traperice bile isključivo muški komad – dok se žene nisu odlučile da im je dosta. Pa su ih uzele. I nosile. I prosvjedovale u njima.

Moda je uvijek bila i alat pobune. Od korzeta koji su gušili žene dok su im govorili da „lijepo stoje“, do ženskih odijela koja su prvi put nosile one koje nisu htjele više biti dekor u pozadini. Bikini? Kad se prvi put pojavio 1946., bio je skandal. Zabranjivan je na plažama, proglašavan nepristojnim. A danas? Danas se raspravlja nosi li ga „pristojna majka troje djece“ ili ne (čitaj: nosi ga, a vi koji se usudite to pitati, isto se nosite, s dužnim poštovanjem)

Moda je uvijek bila politička. Samo je razlika u tome – tko drži megafon.

Kupaći kostim nije uniforma – i ne moraš „stati u broj S“ da bi ga nosila

Društvene mreže, reklame i „badić sezona“ svake godine iznova pokrenu lavinu nesigurnosti. Kao da postoji neka nepisana tablica: ako imaš ravan trbuh, nosiš dvodijelni; ako ne, e pa možda ipak pareo? Ako ti je stražnjica veća – obuci donji dio visokog struka. Ako si rodila, molimo te, izbjegavaj bijeli bikini jer "nisi više djevojka."

Ali evo realnosti: ne postoji propisana silueta za nošenje kupaćeg kostima. Ne postoji broj u koji moraš „stati“. Postoji samo tvoj osjećaj u vlastitoj koži. Biti sama sebi dobra, ogledati se u ogledalu i reći – ok, ovo sam ja, i ova verzija me danas vodi na plažu. 

Žene se ne sređuju za druge – sređuju se jer im paše, jer im podigne energiju, jer žele sebi biti dobre. I to je ključno. Ne odijevaš se da bi se „uklopila“. Odijevaš se da bi sebi bila udobna u vlastitoj koži. Jer to je pola samopouzdanja – osjećaj da ne duguješ nikome objašnjenje za ono što nosiš.

Moda kao alat moći – ali s upozorenjem

Moda može biti zabavna. Može biti alat izražavanja, sredstvo oslobađanja, poruka bez riječi. Ali moda nije rješenje za unutarnju nesigurnost. Ne možeš obrisati godine sumnji u sebe samo jednim savršenim jednodijelnim kostimom. Ne možeš zakrpati odnos s vlastitim tijelom kupnjom badića s push-up efektom.

Moda može pomoći. Može te pogurati. Može ti biti saveznik. Ali prava sigurnost dolazi iznutra. Iz odluke da se više nećeš ispričavati što postojiš – bez obzira na veličinu, strije, celulit, ožiljke ili sve ono što si naučila skrivati.

Više izbora, ali i više buke

Danas imamo više izbora nego ikad prije – možeš kupiti retro, sportski, seksi, minimalistički, neutralni, XXL, cut-out, s volanima, bez naramenica, održivi, ručno šivani, brendirani, ili iz second handa. I to je divno.

Ali s tim dolazi i više šuma. Više uspoređivanja. Više pritiska. Svaka nova kolekcija na Instagramu je podsjetnik na to koliko još uvijek “nismo dovoljno”. I tu se vraćamo na ono najvažnije – ne moraš biti sve što društvo očekuje, da bi bila vrijedna.

Nositi kupaći u kojem ti je dobro, nije mala stvar. Pogotovo ako si mama, ili poduzetnica, ili multitaskerica, ili “samo” žena koja se svakog dana bori s osjećajem da treba "još malo više".

Misao za plažu (i širu sliku)

Ono što nosiš nije tvoja vrijednost – ali može ti pomoći da je se sjetiš.
Ne nosiš bikini da bi dokazala da možeš. Nosiš ga jer ti je vruće. Jer ti se sviđa. Jer ti je udobno. I jer nemaš nikakvu potrebu opravdavati to ikome.

Možda ćeš ove godine na plaži imati bijeli bikini i nekoliko novih strija. Možda ćeš nositi jednodijelni jer ti je tako lakše trčati za djecom. Možda ćeš odlučiti ne ići uopće na plažu. Sve je to – ok. Bitno je samo da znaš: ti si u pravu, kad god odabereš ono što tebi paše. Jer prava sloboda nije u broju centimetara koje pokažeš, nego u osjećaju da si sebi dovoljna, takva kakva jesi. I šlus.

Izvor naslovne fotografije: Pexels